Uhvatiti autentičnost trenutka

Nedavno je u Galeriji Matice hrvatske otvorena izložba multimedijalne umjetnice Jelene Lovrec. Izložba je nastavak „cjeloživotnog projekta“, kako ga umjetnica sama naziva, Želim bit› k›o Berber, započeta 2016. s ciljem ostvarivanja umjetničine želje da darivanjem vlastitih radova postane kao Berber, odnosno da njezini radovi, poput Berberovih, završe u brojnim domovima. Umjetnica ironično i s humorom otvara ozbiljna pitanja hrvatske kulture, pitanje stanja tržišta i odnosa laika prema umjetnosti. Jelena Lovrec dobitnica je mnogih nagrada, od kojih se ističu T-HT-ova nagrada, 2015, Erste fragmenti X, 2014, Essl Art Award, 2013. i 2014, i više nagrada Salona mladih.

Za početak, objasnite nam aktualnu izložbu Želim bit› k›o Berber. Koja je bila namjera i kakav je njezin dosadašnji tijek? Ide li sve po planu?

Rad je započeo kao ulična akcija 2016, kada sam odlučila čitav dotadašnji opus darovati slučajnim prolaznicima na ulici kako bih naglasila probleme tržišta i nemogućnost življenja od svoga rada. Shvatila sam da je jedini način da postanem zastupljena kao Berber i uđem u svako kućanstvo da sve svoje radove jednostavno darujem. Zvuči jednostavno, no odvojiti se od svega što sam stvarala nije bilo nimalo lako. Ipak, ono što je proizašlo iz te radikalne odluke jest sistem „samostalnog“ multipliciranja radova, koji na taj način gotovo bezbolno završavaju u tuđim domovima, što dodatno naglašava apsurd „slave“ i propituje samo umjetničko djelo i njegovu produkciju. Dakako, glavni je kotačić u tom sistemu upravo publika, bez koje se ovaj rad ne bi nastavio. Naime, svakog tko se 2016. odlučio na udomljavanje rada fotografirala sam s odabranim radom, te je bilo nužno ispuniti Darovnicu na kojoj je pisalo da se „Obdarenik obvezuje čuvati stećeni rad i poslati fotografiju rada autorici nakon što ga smjesti u svoj dom“. Ta tri elementa – fotografiju Obdarenika, ispunjenu Darovnicu i fotografiju rada u novom mu domu zatim sam uokvirila i napravila novi artefakt koji sam ponovo ponudila na udomljavanje u Galeriji SC. Taj se proces nastavlja u nedogled, a ovom izložbom započeo je treći krug udomljavanja i s obzirom na pandemiju i hladnoću, zadovoljna sam odazivom i veselim se svakom novom poznanstvu.

Referirali ste se i na Josepha Beuysa u vezi s radom Mein Kulturkampf, točnije na njegov pojam socijalne skulpture. Navedeni rad, kada ste kupovali jedan metar kvadratni zemlje, a tako i Želim bit› k›o Berber, sadrže snažno naglašen (likovni) element interaktivnosti – u punom smislu. S obzirom na to da su mnogi vaši radovi, uključivali ljude kao sastavni element rada, zasigurno se može smatrati da ste spontano odradili malo sociološko istraživanje. Imate li već neke preliminarne rezultate, da ih tako nazovem? Kakvo je stanje odnosa ljudi prema ovakvoj vrsti umjetnosti?

Ljudi uglavnom jako dobro reagiraju. Zainteresirani su i vole biti uključeni. Možda će to najbolje dočarati anegdota iz Istarske županije, kada sam biciklom krenula u potragu za četvornim metrom za kulturu.

Nakon dužeg bicikliranja, u Pazinu sam naišla na kršnoga čovjeka kako cijepa drva. Približila sam mu se i on me srdačno upitao što tražim. Moj je odgovor glasio: Tražim kvadratni metar kulture, da nije možda kod vas? Čovjek se od srca nasmijao, zainteresirao i pozvao prijatelja iz vrta da i on čuje o čemu je riječ. Nakon dužeg razgovora u hladu, gdje su me odmah ponudili pivom, pozvali su me i na ručak kako bismo mogli provesti još neko vrijeme u raspravi, pa sam upoznala i ostale članove obitelji, a da im se odužim za okrjepu, pomogla sam im slagati drva za ogrjev. Višesatno druženje, iako nije rezultiralo kupnjom zemlje zbog nesređenih vlasničkih papira, završilo je lijepim poznanstvom i ugodnim razgovorom o umjetnosti. Ti „neuspjeli“ pokušaji kupnje tvore bitan dio procesa ovog projekta, koji također dokumentiram.

U koliko ste domova već uspjeli ući? Uspijevate li se približiti Mersadu Bebreru?

Moji radovi nalaze se u 182 kućanstva, a broj samo raste... Daleko sam od Berbera, ali smatram da sam i daleko bliže od svoje generacije po tom pitanju. Potvrdila sam da moja jednadžba funkcionira!

Većina današnjih konceptualnih umjetnika tek se pokušava referirati na radove umjetnika prošloga stoljeća, ali i još pokušava probiti definicije medija ili pak proširiti definiciju umjetnosti, što je već ostvareno u prošlom stoljeću. Možemo reći da se bavite anti-art-umjetnošću koja obuhvaća konceptualne radove, kao i mnogi drugi umjetnici danas, i svi ste zapravo u istom problemu – vaša se umjetnost ne prodaje kao Berber. Otkrili ste, ali i stvorili novu publiku sa senzibilitetom za takvu vrstu umjetnosti. Ipak, jedini je način da uđete u domove darovanje. Ima li smisla stvarati umjetnost za koju ne postoji publika? Kakvu ulogu igra kulturna politika u našoj sredini?

Da ima smisla stvarati takvu umjetnost svjedoče upravo ljudi koji odluče sudjelovati u projektu, tako da publika itekako postoji.

Rad Želim bit› k›o Berber problematizira i ironizira (ne)postojanje tržišta, otkrivajući moguće alternativne modele. Ponekad svoj rad moram i sama „kupiti“ – kao s radom Mein Kulturkampf, kojim ujedno objašnjavam svoj stav o kulturnoj politici naše sredine. Kada sami ljudi postaju dio rada, onda preuzimaju i svojevrsnu odgovornost. Polazište mojih radova gotovo je uvijek suočavanje s određenim društvenim ili psihološkim „branama“, što rezultira pronalaskom novih prolaza (nikad izlaza), a sam proces za mene postaje katarzično iskustvo. Dodala bih i to da proces postaje važniji od konačnog rezultata, ako i kada do njega i dođe s obzirom na to da su mi radovi često zamišljeni bez roka trajanja. I sebe i ljude postavljam u nove situacije i uloge te na taj način, nadam se, malo-pomalo mijenjam poglede i često krute stavove o suvremenoj umjetnosti.

Skloni ste dokumentiranju. Neki od radova, na primjer Izložba godine, gotovo su u cijelosti sačinjeni od dokumentacije, pa i Želim bit› k›o Berber. Ali ne samo na taj način. Ranijim radovima dokumentirali ste vlastite strahove. Rad ‘Ko te šiša jest odrezana kosa vašeg partnera obilježena datumom. Zašto? Proizlazi li to iz nekog straha od zaborava? Možda strah kako će vaše djelo pasti u zaborav, ili vi kao umjetnica. Ipak, baštinimo indoeuropske korijene; opterećeni narativima, ne želimo umrijeti, svi žele biti opjevani.

Rekla bih da je to pokušaj da se uhvati autentičnost trenutka, ljudi i općenito doba u kojem živimo. U radu ‘Ko te šiša kosa je po završetku šišanja svaki mjesec bila spremljena u vrećicu iz koje bih samo istisnula višak zraka, a njezina forma oblikovala bi se samostalno, bilježeći jedan ciklus, odnosno životno razdoblje. Ta činjenica prirodnog razvitka i neprestane promjene ono je što je obilježilo i ostale radove, zbog čega oni najčešće i traju više godina. Zanima me stvarna emocija, fragmenti iz života, bilo da je to moj dnevnički zapis, kupoprodajni ugovor ili fotografija nečijeg doma. Mislim da je to moje traganje za istinitošću.

Kroz cijeli opus stvarate intimne odnose s ljudima. Radom Izložba godine dopuštali ste im da vas upoznaju kroz dnevnik, drugim radovima dopuštate im uvid u strahove i slično. Naglašeno su osobni i intimni. Mislim kako mi je najdirljiviji trenutni rad u izradi. Možete li nam nešto otkriti o njemu?

Svaki svoj rad započinjem iz vlastitih trenutnih preokupacija, ponekad završe kao socijalno angažirani radovi, a ponekad kao krajnje intimni. O trenutnom radu ne bih previše otkrivala osim da je svojevrsni nastavak prošlogodišnje Izložbe godine, a sniman je na relaciji Zagreb – Chicago, zbog čega sadržava dodatnu emotivnu notu. O čemu je točno riječ, moći ćete vidjeti u svibnju iduće godine u galeriji Kranjčar, kada je planirano otvaranje izložbe.